Oduvijek sam vjerovala u bajke. Još dok sam bila posve malena, dok još nisam bila sposobna sama koračati ovim tlom, uvjerili su me da postoje prinčevi, osobe koje će svojim šarmom i odvažnošću učiniti sve da osvoje mene - tada još sičušnu princezu. Ali život je nešto potpuno drugačije. Nit' sam ja princeza, nit' postoje prinčevi.
Imala sam samo 15 godina kad sam se prvi put zaljubila. Nekima je to prerano, neki pak smatraju da se to mora puno ranije dogoditi. Bila sam mlada, neiskusna i nadasve naivna.
Sve je počelo u trenutku kada sam se najmanje nadala, na neočekivani način, s potpuno krivom osobom. Dva dana nakon što sam ga upoznala sam postala svjesna svega, no unatoč tome smatrala sam ga svojim princem. Bio je savršen prema meni. S njim sam doživljavala sve ono što sam do tada mogla samo sanjati. Njegova nježnost i bržinost, njegove oči boje mora u suton, njegova zlaćano smeđa kosa, njegov zavodljivi osmijeh i snažne ruke bili su mi dovoljan razlog da budem s njim iako je on već tada imao svoju princezu.
Govorio mi je da sam mu draga, da već dugo nije osjećao takve snažne emocije, da želi mene. Vjerovala sam mu. Moja bajka s njim, trajala je 2 godine. Njegova bajka s njom 2 godine duže. Prije par dana, ona je saznala za mene. A ja sam napokon čula istinu umjesto svih laži koje mi je svakodnevno servirao.
Ne, on mene ne voli. Ne, on nikad nije namjeravao prekinuti vezu s njom. Ne, on nije bio s prijateljima svaku večer. Bila sam mu samo zabava, skračivanje dosadnih dana i noći, netko tko mu je uvijek bio na raspolaganju.
I tako sam ja sad shvatila da je u mojoj dvogodišnjoj bajci, princ zapravo bio glavni negativac. Ja sam u očima njegove djevojke ispala još gora od njega. I što sad? Život nije fer.
Voljela sam ga! :(
Nema komentara:
Objavi komentar